Ono sve sto znas o meni
Ono sve sto znas o meni
to je stvarno tako malo
u dvje rijeci sve bi stalo
kada pricala bi ti
Ono sve sto znas o meni
to i drugi ljudi znaju
sto mi ruku samo daju
ili na pozdrav mahnu tek.
Ne znam dal' dan ce doci
kad cemo sami ostati
kad cemo dugo pricat
jedno drugom sav sav zivot svoj
Jer ono sve sto znas o meni
to je samo stara prica
ja sam jedan od mladica
koje vidjas svaki dan.
Ne znam dal' dan ce doci
kad cemo sami ostati
kad cemo dugo dugo pricati
jedno drugom sav
sav zivot svoj...
Jer ono sve sto znas o meni
to je samo stara prica
ja sam jedan od mladica
koje vidjas svaki dan.
Arsen Dedić
Svako ima nekog svog...
Da li znas kako je imati nekoga,a nemati?Znati za njega,a nikada ga ne vidjeti?Osjecati nesto posebno prema njemu,a nikada ga dodirnuti?Imati nesto njegovo u sebi,a zapravo ne znas ni na njemu kako to nesto izgleda?Ja znam.Divno je imati takvu osobu uz sebe,koja je uvijek tu za tebe.Cijeli zivot.Koja te voli vise od svakoga,i nikome ne dozvoljava da te povrijedi.Gleda te kako rastes,pravi od tebe covjeka,rijecima izvlaci osmijeh na tvom licu.Svaki put,ali bas svaki.Ja nemam takvu osobu.Nikada nisam imala.Takve scene i osobe samo zamisljam,pravim u sebi,i potajno ih cuvam od sviju,iako ih nemam.Ali ja imam nekoga ko me uvijek gleda,negdje sa strane,odozgo.Koji me cuva i kada nije pored mene.Njegove oci svako vece mogu pronaci u zvijezdama,njegov trag je u meni,jer bez njega,ne bih postojala.Bas zato ga mogu imati,a nemati.Znati za njega iako ga nikada nisam vidjela.Osjetiti ga iako ga nikada nisma dodirnula.Imati u sebi nesto njegovo,sto samo mogu zamisliti kako izlgeda na njemu.Takvu osobu je neko gore svakome dao.Takva osoba je samo jedna.I kad mi je najgore,uhvatim sama sebe za ruku,pa kazem jedna je njegova.Cuva me,i ne da nikome.Zapletem ruke oko sruka,i osjetim ga.Tu je.Uvijek uz mene.Voljela bih ga upoznati u tijelu covjeka,ne samo duha.Voljela bih pogledati u njegove oci,a ne zvijezde.Voljela bih uhvatiti njega za ruku,a ne sebe.Voljela bih da zaplete ruke oko mene,a ne sama svoje.I niko ga ne moze zamjeniti.Bas niko.I nikome to ne bih mogla priznati na glas.Ljudi su pokvareni,sve bi dali samo da me vide slabu i slomljenu.Ali ja imam njega koji tu sjedi pored mene i drzi me za ruku cvrsto zapletenih prstiju,iako sam sama na krevetu.ON je tu,pored mene.Uvijek.Najgore je onima pored kojih sjedi neko njihov,a ruke prazne,kao pustinje,a izmedju njih kilometri i kilometri.I sada znam,ipak,mojim venama tece njegova krv.U mojim ocima ima njegovog sjaja.Citavo moje tijelo,sve moje mane,vrline,pune ili tanke usne,krupne ili sitne oci,duguljasto ili okruglasto lice,sve je njegovo djelo.Zato ce uvijek biti uz mene,iako ga nikada nije bilo.Zato ce me uvijek cuvati,iako njegovo ime stoji samo na ploci.On je moj neko. :)
Uzalud skidam tvoj greh sa sebe,sebe volim posle tebe..
A on...on mi je bio sasvim dovoljan.Nikada nisam ni trazila drugog,niti sam ga uopste zeljela.Sa njim sam imala sve.Pokazao mi je zivot.Pokazao mi je snove.Sa njim sam iskusila sve osjecaje.Kad kazem sve,onda mislim i na neopisivu ljubav i srecu,i na najdublju bol.Naucio me da ce i ljudi kojima najvise vjerujem,da me razocaraju kat-tad.Povjerenje se skupo placa.Zna on...I to je zivot.A on je moj zivot.Njega vidim u svakom bezazlenom porlazniku.Sve ulice ovog hladnog grada me podsjecaju na njega.Grada,nekoc meni prelijepog...ali bez njega,ovaj grad je smao kutija.Kutija puna grubih igraca,stranaca,i ja,izgubljena.Sama.Bez njega ja jednostavno ne postojim.Ni minut bez njega.On je droga.O njemu sam ovisna.I fali mi,jako mi fali.On je moja ljubav.Moje srce.Moj zivot.Moje sve.I uvijek,ali bas uvijek ce da bude tu,sa moje lijeve strane. Samo za njega ce moje srce da kuca.I uvijek cu da ga cuvam.Zauvijek.
Rane koje se kriju,mnogo su dublje i bolnije.
Neke rijeci jendostavno se ne mogu izgovoriti.Neke rijeci su jendostavno jace od nas samih.Neke rijeci nas jendostavno guse i iz dana u dan sve vise ubijaju.Ne umire covjek jednom,vec svaki put kada izgubi nekog vrijednog smrti.Nisam spremna da opet izgubim takvog nekog,a znam da hocu.Ali da ti kazem ono sto je u meni,to stvarno ne mogu.Te rijeci su urezane na mome srcu u obliku slova tvoga imena.Taj oziljak preduboko je urezan da bi ga ti shvatio i vidio.Pa se ponovo skupim u cosak,sama kao i inace.Pa ponovo prislonim sat uz uho i slusam...Tak...tak...tak...Vrijeme prolazi.Nemam ga jos mnogo,ali te rijeci jendostavno ne mogu izaci.A znam,nikada si necu oprostiti ako odes,a ne saznas.Pa mi ponovo trnci obuzimaju tijelo,pa ponovo glasovi u meni sapucu uvijek istu stvar.Pa ponovo otkucaji postaju sve glasniji i zastrasujuci,glasovi prelaze u vriske,a ja,ponovo se bojim pomjeriti.Tad ugledam tvoje oci i sve postane nebitno.Predugo vec sve cuvam u sebi,ali rizik da odes mi ne dozvoljava da ispustim jendo jedino slovo.Ma nisu to rijeci,vec osjecaji,koje samo mogu izgovoriti.A,vidis ti to,oci me izdaju.Samo,jos to nisi shvatio.Takve rane stvarno iscrpljuju,ubijaju.Bas te duboke,skrivene.Najgore je pokusavati izbaciti nesto iz glave,sto ne moze iz srca.I ne trebamo ni pouksavati izgovoriti takve rijeci,izlijeciti takve rane,pobjeci od takvih osjecaja.Kada budem spremni izgovoricemo ih,izlijeciti i pobjediti.
