Uzalud skidam tvoj greh sa sebe,sebe volim posle tebe..
A on...on mi je bio sasvim dovoljan.Nikada nisam ni trazila drugog,niti sam ga uopste zeljela.Sa njim sam imala sve.Pokazao mi je zivot.Pokazao mi je snove.Sa njim sam iskusila sve osjecaje.Kad kazem sve,onda mislim i na neopisivu ljubav i srecu,i na najdublju bol.Naucio me da ce i ljudi kojima najvise vjerujem,da me razocaraju kat-tad.Povjerenje se skupo placa.Zna on...I to je zivot.A on je moj zivot.Njega vidim u svakom bezazlenom porlazniku.Sve ulice ovog hladnog grada me podsjecaju na njega.Grada,nekoc meni prelijepog...ali bez njega,ovaj grad je smao kutija.Kutija puna grubih igraca,stranaca,i ja,izgubljena.Sama.Bez njega ja jednostavno ne postojim.Ni minut bez njega.On je droga.O njemu sam ovisna.I fali mi,jako mi fali.On je moja ljubav.Moje srce.Moj zivot.Moje sve.I uvijek,ali bas uvijek ce da bude tu,sa moje lijeve strane. Samo za njega ce moje srce da kuca.I uvijek cu da ga cuvam.Zauvijek.
Rane koje se kriju,mnogo su dublje i bolnije.
Neke rijeci jendostavno se ne mogu izgovoriti.Neke rijeci su jendostavno jace od nas samih.Neke rijeci nas jendostavno guse i iz dana u dan sve vise ubijaju.Ne umire covjek jednom,vec svaki put kada izgubi nekog vrijednog smrti.Nisam spremna da opet izgubim takvog nekog,a znam da hocu.Ali da ti kazem ono sto je u meni,to stvarno ne mogu.Te rijeci su urezane na mome srcu u obliku slova tvoga imena.Taj oziljak preduboko je urezan da bi ga ti shvatio i vidio.Pa se ponovo skupim u cosak,sama kao i inace.Pa ponovo prislonim sat uz uho i slusam...Tak...tak...tak...Vrijeme prolazi.Nemam ga jos mnogo,ali te rijeci jendostavno ne mogu izaci.A znam,nikada si necu oprostiti ako odes,a ne saznas.Pa mi ponovo trnci obuzimaju tijelo,pa ponovo glasovi u meni sapucu uvijek istu stvar.Pa ponovo otkucaji postaju sve glasniji i zastrasujuci,glasovi prelaze u vriske,a ja,ponovo se bojim pomjeriti.Tad ugledam tvoje oci i sve postane nebitno.Predugo vec sve cuvam u sebi,ali rizik da odes mi ne dozvoljava da ispustim jendo jedino slovo.Ma nisu to rijeci,vec osjecaji,koje samo mogu izgovoriti.A,vidis ti to,oci me izdaju.Samo,jos to nisi shvatio.Takve rane stvarno iscrpljuju,ubijaju.Bas te duboke,skrivene.Najgore je pokusavati izbaciti nesto iz glave,sto ne moze iz srca.I ne trebamo ni pouksavati izgovoriti takve rijeci,izlijeciti takve rane,pobjeci od takvih osjecaja.Kada budem spremni izgovoricemo ih,izlijeciti i pobjediti.
