Zasto se nismo kasnije sreli?
A taman sam pomislila nasla sam novu srecu.Nasla sam nacin da se smijem sama zbog sebe,bez tebe.I onda,ponovo zavrsim na onoj istoj maloj livadi sa tobom,citavu noc.Pa shvatim,mogu se ja smijati bez tebe,itekako mogu!Ali to nije smijeh,to je grc i laz,losa utjeha.Ponovo osjetim onaj svoj pravi osmijeh,stari,kakav je nekad bio.Samo me ti tako mozes nasmijati.I zasto tek sad dodjes i priznas mi sve?Gdje si bio ranije?Zar si me morao povrijediti da bi vidio koliko ti znacim?Pa mi tek sad kazes da si nekad davno nekom rekao da ces citav zivot provesti samnom,da si svjestan da ne mozes bez mene,da ti previse falim.Tuzni su rastanci,i previse.
I postavis mi pitanje zasto se nismo kasnije sreli?Dragi,ni ne znas koliko puta sam se to pitala.Nisi ni svjestan.To pitanje je tako poznato u meni.Ali polako,ljubav se ne moze tako lako unistiti...
Odlazim
A sada nestajem.Odlazim.Brisem svaki trag.Ne mila jer ja tako zelim,vec ti.To ne znaci da te se ne sjecam,da te ne volim.To znaci da zelm da se sredim,da probam dalje.Nemam sta izgubiti,krecem od nule.Ionako nemam nista,izgubila sam sve gubeci tebe.Predugo sam se borila,sebe davala u potpunosti da bi sada neka druga sve to sebi prisvojila.Nije ona nista krva,t si,za sve.Kada te ptam kako si,ne odgovoris.Ne mozes lagati da si dobro,znam da nisi.Sebe uvjeravam da si srecan sa njom,a ko zna,mozda i jesi.Mene sreco ne mozes lagati,nikada nisi mogao.Sve sam ti dala-vrijeme,sebe,nas,sanse,srecu.Sta sam dobila?Da gledam tebe na slikama sa njom,da sve obrisem i samo pobjegnem.A jos nisi svjestan sta si mi bio.Nisam zivot mogla bez tebe zamisliti.Sta sada imam? Veliko nista,samo lazi oko mene,tugu i veliku prazninu u grudima koja uzasno boli.Ako ti je to sto sada imas sreca,onda ni ne znas sta ta rijec znaci.Znaces,ima vremena.Shvatices sve,kad se jendom okrenes pogledas sve oko sebe pa shvatis sta si izgubio.A ovakve vise ne prave.
Jos samo nesto,oduvijek sam ti htjela ovo reci ali nisma imala priliku.Ako ikada nadjes neku koja te bude volila ovako kao ja,nikada je ne pustaj.Pregazi sebe,neces se pokajati.Ali cisto sumnjam da ces naci takvu...
Ako me ikada sretnes...
Jos uvijek te sanjam.Jos uvijek te volim.Sve bih dala da mogu vratiti vrijeme,da ponovo budemo jedno.Nikada ti to vise necu reci.Nisam ti oprostila nju,nisma ni probala.Niti laz,bol i prevaru koju si mi dao.A jos si ogroman dio mene,jos te zelim i osjecam.Uvijek cu,jer i pored svega ti ces uvijek biti neko poseban u mom bijendom zivotu.Jos osjecam tvoje poljupce,dodire,osmijehe i suze.Svaki datum me podsjeca na tebe.A neces to vidjeti u mojim ocima kad me sretnes,ne.Osjetiti hoces,ali vidjeti neces.Jos uvijek sjedis tu pored mene i drzis me za ruku.Cudna je masta stvar.
A on,on me ponovo cini zivom.Koliko toliko.Sa njim ponovo osjecam sebe.Znam da je los za mene,znam da se sa tobom ne moze porediti,ali daje mi stvari koje ti nikada nisi znao.Daje mi vrijeme.Njegov stan nije uredan kao tvoj,naprotiv,isti je kao moj.Ne hoda sa mnom istim ulicama stalno,vec nalazi nova mjesta,posebna.Nagovara me na lose stvari,ali sa njima se osjecam tako zivo.Ne osjecam nista prema njemu,zaista,ali cini me da se tako dobro osjecam,nakon mnogo vremena.Nije uopste moj tip muskarca,niti se druzi sa ljudima slicnim meni,niti izlazi na mjesta na kakva ja izlazim.Ali,tu je da ponovo barem proba sve u meni pokrenuti,i uspijeva.Opet koliko toliko.
Nikada ovo neces procitati,jer ne zelim da vidis kako mi je.Nikada ti necu reci,iako umirem od zelje.Ti imas nju,ona ima tebe,ili tako barem misli.Nemas ti sa njom ni priblizno onome sto si imao sa mnom.Ne znaci ti,znam,ali ona moze da ti dadne sve.I dalje.Ako me ikada sretnes,osjetices sve,ali vidjeti neces!Jos te volim...
