Zasto se nismo kasnije sreli?
A taman sam pomislila nasla sam novu srecu.Nasla sam nacin da se smijem sama zbog sebe,bez tebe.I onda,ponovo zavrsim na onoj istoj maloj livadi sa tobom,citavu noc.Pa shvatim,mogu se ja smijati bez tebe,itekako mogu!Ali to nije smijeh,to je grc i laz,losa utjeha.Ponovo osjetim onaj svoj pravi osmijeh,stari,kakav je nekad bio.Samo me ti tako mozes nasmijati.I zasto tek sad dodjes i priznas mi sve?Gdje si bio ranije?Zar si me morao povrijediti da bi vidio koliko ti znacim?Pa mi tek sad kazes da si nekad davno nekom rekao da ces citav zivot provesti samnom,da si svjestan da ne mozes bez mene,da ti previse falim.Tuzni su rastanci,i previse.
I postavis mi pitanje zasto se nismo kasnije sreli?Dragi,ni ne znas koliko puta sam se to pitala.Nisi ni svjestan.To pitanje je tako poznato u meni.Ali polako,ljubav se ne moze tako lako unistiti...
