To sam zapravo ja
Gledam je.Pogled slomljen i iscijepan.Oci umorne padaju i predaju se.Ima i tracka zelje za srecom,sta god ona znacila.Miljama daleka,a opet ispred mene.Zanesena priznaje sve svoje poraze,tiho,necujno,u sebi.Napokon ih priznaje,u sopstevnom hiru.U njoj se kao nikada do sada preplicu rijeci,djela,osobe,tuge i neostvarene zelje.Sapuce u polumraku,jos uvijek je ne mogu jasno razumjeti.Nesto pokusava reci,priznati.Trazi prave rijeci,duboko u sebi.Neke stvari se jendostavno precute.Neke stvari nemate potrebu iskazati.Zabrinjava me,na neki cudan,svoj nacin.Takvu hladnu grimasu,izoblicenu u mom pogledu,jos nisam upoznala.Izgleda potpuno smireno i...Nikada je do sada takvu nisam vidjela.A onda,pogled mi se vrati na njene oci.Sve shvatam.Suze je odaju.Padaju niz njeno lice,jedna po jedna,kao i svaki put do sada.Sjaje se i blistaju u polumraku.Onda se naglo trgnem,i shvatam da je ispred mene samo staklo.Shvatam da je ispred mene samo ogledalo.
Taj cudan miris stare srece.
Jos uvijek cesto na tren osjetim neki poznat,cudan miris.Jos uvijek cesto na tren osjetim miris stare srece u vazduhu,ulica zarobljenih u vremenu,trenutaka proslosti,tragova nasih koraka u snijegu i dvoje nasmijanih stranaca koji se predobro poznaju.Taj zvuk i dalje odjekuje u meni,i sada,nakon toliko vremena,sve bih ponovo dala da cujem taj zvuk,i da pokrenes sve u meni.Niko to ne zna kao ti.
Mogu ja puno bolje?
Obicno zelimo nesto sto ne zasluzujemo.Obicno ocekujemo previse od osoba koje nisu u stanju nista dati.Obicno se i naviknemo na to nista,pa pustamo da rade sta pozele.Postanemo ovisni,pa se ne znamo rijesiti tog sramotnog ponizenja.Ali,to je nesto sto zelimo.Protiv toga ne mozemo.Sto puta sebi kazem ne,pa opet pokleknem slaba i nemocna.Od tebe pobjegnem,ali porblem sam ja.Od sebe ne mogu,pa opet ono ne porgutam kao i sto knedli koje porgutam u jednom danu.
Vjerovanje me unistava.Vjerujem i trudim se,ali uzalud.Uvijek cu biti ona ista.Nazalost.Imala sam sve,u svom svijetu.U ovom surovom zapravo sam mogla imati mnogo vise.Pa sad zbog tog 'sve' stojim na ivici pada u ludilo,i ravnodusoti koja je najgora.Divan mi je izbor,zar ne? Sama sam se dotle dovela,pa sad,zibor je na meni.I gdje je sad taj neko zbog koga biram?Negdje,ko zna gdje.A sta meni ostane? Prokleti izbor.
