To sam zapravo ja
Gledam je.Pogled slomljen i iscijepan.Oci umorne padaju i predaju se.Ima i tracka zelje za srecom,sta god ona znacila.Miljama daleka,a opet ispred mene.Zanesena priznaje sve svoje poraze,tiho,necujno,u sebi.Napokon ih priznaje,u sopstevnom hiru.U njoj se kao nikada do sada preplicu rijeci,djela,osobe,tuge i neostvarene zelje.Sapuce u polumraku,jos uvijek je ne mogu jasno razumjeti.Nesto pokusava reci,priznati.Trazi prave rijeci,duboko u sebi.Neke stvari se jendostavno precute.Neke stvari nemate potrebu iskazati.Zabrinjava me,na neki cudan,svoj nacin.Takvu hladnu grimasu,izoblicenu u mom pogledu,jos nisam upoznala.Izgleda potpuno smireno i...Nikada je do sada takvu nisam vidjela.A onda,pogled mi se vrati na njene oci.Sve shvatam.Suze je odaju.Padaju niz njeno lice,jedna po jedna,kao i svaki put do sada.Sjaje se i blistaju u polumraku.Onda se naglo trgnem,i shvatam da je ispred mene samo staklo.Shvatam da je ispred mene samo ogledalo.
