Ne volim
Ne volim septembar, hladne noći, ni početke jeseni... Uvijek vrate stare uspomene, sjećanje na rastanke, na ono što je moglo biti, a nije bilo. Bezbroj pitanja, razloga, starih ljubavi i prijatelja koji su postali stranci. I opet lutaš ulicama davne prošlosti, tražeći odgovore. I po navici, uvijek ostaneš bez njih. Ne, ne volim septembar...Nikako.
Godine tu nisu bitne.Nimalo.Osjecaji jesu.
I opet povrijedjena.I opet razocarana.I opet one besane duge noci,mokre od suza,utopljena tuga u beskraju misli i filmova nas dvoje zajedno pred mojim ocima.I opet te gubim,po ko zna koji put.Ali,ovaj put stvarno.Ovaj put nema rjesenja,nema nacina.Kako da izdrzim to sve?Preslaba sam,preslaba na tebe.Previse mi znacis,previse.Dopustila sam da mi neko znaci vise od same sebe,pa sad kad gubim i sebe i vise od toga,ne znam kako.Ne znam kako nastaviti dalje,bez tebe,bez nas.Falis mi da izdrzim prokleti zivot.Prehladno je.Sama sam,opet,a ne zelim to.Napokon nadjem nekog posebnog,ko me grije.I onda sve odjednom,nestane.Postane nestvrano i toliko daleko od mojih mogucnosti,da pomislim da smo bili smao san,san koji me unistava.Kao da se sve desilo u nekom drugom vremenu,svijetu.Davno.A opet to tako jarko zelim,da se pitam hocu li moci izgurati.Prolazili su ljudi krzo gore stvari,naravno,ali te prve prave iskrene ljubavi neiskusnima i onima koji vole,jednostavno znace previse.Neki ih dozive u 17-toj,18-toj,a neki u tridesetim.Godine tu nisu bitne.Nimalo.Osjecaji jesu.Sve vremenom stari i blijedi,sem osjecaja i sjecanja.Oni su neunistljivi.
Da li sve mora zavrsiti tako bijedno?Zasto to dozvoljavas,kada mi toliko znacis?
Uzece je,moja biti nece...
Mozemo li uticati na nesto sta je vec zabiljezeno? Koliko je potrebno da se damo da sacuvamo ono sto zelimo? Sve...ili nista? Nikada nisam bila dovoljno jaka da pustim stvari jednostavno da se same dese,bez da se ja trudim.Uvijek previse sebe unesem i dobijem to sto zelim,samo ovaj put...ne ide.Ovaj put,jednostavno je,drukcije.Koliko god sebe dala,vec je zabiljezeno.
I mrzim prokletu jesen.I mrzim prokletu kisu,i tamu,i sve...I sama sam znala da njenim dolaskom gubim dosta,ali nisam bila svjesna da ce tako brzo stici.Pomisao da je kraj tebe neka druga,i previse je nerealna.Sta da ocekujem?Svjesna sam,samo krivo ce mi biti.Krivo ce mi biti kada dodjes jendom u ovaj mali,tuzni gradic pa mi kazes kako imas neku koju volis,koja te voli.Koja te ceka kada dolazis kuci,sprema ti sve i udovoljava.Obilazi nova mjesta sa tobom,novi grad.Sva ona mjesta na kojima se zamisljam sa tobom.I ne znam kako ce sve to izgledati.I ne znam kako ce sve to proci moje maleno usnulo srce puno nade.A ja,znam,nista mi nece ostati nego da slazem da sam srecna i da mi ne fali,spustim pogled i izbjegnem njegov pogled,jer on bi me poptuno otkrio.Ali,to su valjda,te prve ljubavi,sto se ne zaboravljaju.
Ovaj put,nista ne mogu uraditi.Grozno je gledati kako gubis nesto,a biti nemocan.
