Godine tu nisu bitne.Nimalo.Osjecaji jesu.
I opet povrijedjena.I opet razocarana.I opet one besane duge noci,mokre od suza,utopljena tuga u beskraju misli i filmova nas dvoje zajedno pred mojim ocima.I opet te gubim,po ko zna koji put.Ali,ovaj put stvarno.Ovaj put nema rjesenja,nema nacina.Kako da izdrzim to sve?Preslaba sam,preslaba na tebe.Previse mi znacis,previse.Dopustila sam da mi neko znaci vise od same sebe,pa sad kad gubim i sebe i vise od toga,ne znam kako.Ne znam kako nastaviti dalje,bez tebe,bez nas.Falis mi da izdrzim prokleti zivot.Prehladno je.Sama sam,opet,a ne zelim to.Napokon nadjem nekog posebnog,ko me grije.I onda sve odjednom,nestane.Postane nestvrano i toliko daleko od mojih mogucnosti,da pomislim da smo bili smao san,san koji me unistava.Kao da se sve desilo u nekom drugom vremenu,svijetu.Davno.A opet to tako jarko zelim,da se pitam hocu li moci izgurati.Prolazili su ljudi krzo gore stvari,naravno,ali te prve prave iskrene ljubavi neiskusnima i onima koji vole,jednostavno znace previse.Neki ih dozive u 17-toj,18-toj,a neki u tridesetim.Godine tu nisu bitne.Nimalo.Osjecaji jesu.Sve vremenom stari i blijedi,sem osjecaja i sjecanja.Oni su neunistljivi.
Da li sve mora zavrsiti tako bijedno?Zasto to dozvoljavas,kada mi toliko znacis?
