Ostani
Ne pitaj me kako sam saznao sta mislis! Mozda sam ponekad bio ti,mozda si pomalo bio ja,mozda smo zajedno bili ceo svet.
Gledam sve te nasmijane ljude oko sebe.Pjevaju,smiju se na glas,uzivaju,srecni su.Eh kako sam smao ljubomorna.Kako bih zeljela da samo na sekund budem kao oni,da imam taj sjaj u ocima,grimasu na licu,propuh u glavi,Ispunjenost u grudima...A znam da nisam jedina,znam da s e ni on ne smije.Znam da place isto kao ja.Eh sta je taj zivot,dragi moj,igra se sa nama kao sa igrackama.Znam da je ovako bolje za oboje,valjda,ali falila je smao jedna rijec.Ja je znam,znas li ti? Ma znas! Nisi je rekao,valjda to tako treba.Mozda je jendom izgovoris,nada mi nikada nece izumrijeti skroz,jer uvijek se vracamo jendo drugom.Sta god da se desi,uvijek se nadjemo i zapletemo opet.Ali,tada je falila ta smao jedna mala rijec,i sada bih vjerovatno imala i sjaj u ocima,i grimasu na licu,i porpuh u glavi,i ispunjenost u grudima...Al eto,sad sam samo ljubormona i tuzna.
Ostani.
Zasto se nismo kasnije sreli?
A taman sam pomislila nasla sam novu srecu.Nasla sam nacin da se smijem sama zbog sebe,bez tebe.I onda,ponovo zavrsim na onoj istoj maloj livadi sa tobom,citavu noc.Pa shvatim,mogu se ja smijati bez tebe,itekako mogu!Ali to nije smijeh,to je grc i laz,losa utjeha.Ponovo osjetim onaj svoj pravi osmijeh,stari,kakav je nekad bio.Samo me ti tako mozes nasmijati.I zasto tek sad dodjes i priznas mi sve?Gdje si bio ranije?Zar si me morao povrijediti da bi vidio koliko ti znacim?Pa mi tek sad kazes da si nekad davno nekom rekao da ces citav zivot provesti samnom,da si svjestan da ne mozes bez mene,da ti previse falim.Tuzni su rastanci,i previse.
I postavis mi pitanje zasto se nismo kasnije sreli?Dragi,ni ne znas koliko puta sam se to pitala.Nisi ni svjestan.To pitanje je tako poznato u meni.Ali polako,ljubav se ne moze tako lako unistiti...
Odlazim
A sada nestajem.Odlazim.Brisem svaki trag.Ne mila jer ja tako zelim,vec ti.To ne znaci da te se ne sjecam,da te ne volim.To znaci da zelm da se sredim,da probam dalje.Nemam sta izgubiti,krecem od nule.Ionako nemam nista,izgubila sam sve gubeci tebe.Predugo sam se borila,sebe davala u potpunosti da bi sada neka druga sve to sebi prisvojila.Nije ona nista krva,t si,za sve.Kada te ptam kako si,ne odgovoris.Ne mozes lagati da si dobro,znam da nisi.Sebe uvjeravam da si srecan sa njom,a ko zna,mozda i jesi.Mene sreco ne mozes lagati,nikada nisi mogao.Sve sam ti dala-vrijeme,sebe,nas,sanse,srecu.Sta sam dobila?Da gledam tebe na slikama sa njom,da sve obrisem i samo pobjegnem.A jos nisi svjestan sta si mi bio.Nisam zivot mogla bez tebe zamisliti.Sta sada imam? Veliko nista,samo lazi oko mene,tugu i veliku prazninu u grudima koja uzasno boli.Ako ti je to sto sada imas sreca,onda ni ne znas sta ta rijec znaci.Znaces,ima vremena.Shvatices sve,kad se jendom okrenes pogledas sve oko sebe pa shvatis sta si izgubio.A ovakve vise ne prave.
Jos samo nesto,oduvijek sam ti htjela ovo reci ali nisma imala priliku.Ako ikada nadjes neku koja te bude volila ovako kao ja,nikada je ne pustaj.Pregazi sebe,neces se pokajati.Ali cisto sumnjam da ces naci takvu...
Ako me ikada sretnes...
Jos uvijek te sanjam.Jos uvijek te volim.Sve bih dala da mogu vratiti vrijeme,da ponovo budemo jedno.Nikada ti to vise necu reci.Nisam ti oprostila nju,nisma ni probala.Niti laz,bol i prevaru koju si mi dao.A jos si ogroman dio mene,jos te zelim i osjecam.Uvijek cu,jer i pored svega ti ces uvijek biti neko poseban u mom bijendom zivotu.Jos osjecam tvoje poljupce,dodire,osmijehe i suze.Svaki datum me podsjeca na tebe.A neces to vidjeti u mojim ocima kad me sretnes,ne.Osjetiti hoces,ali vidjeti neces.Jos uvijek sjedis tu pored mene i drzis me za ruku.Cudna je masta stvar.
A on,on me ponovo cini zivom.Koliko toliko.Sa njim ponovo osjecam sebe.Znam da je los za mene,znam da se sa tobom ne moze porediti,ali daje mi stvari koje ti nikada nisi znao.Daje mi vrijeme.Njegov stan nije uredan kao tvoj,naprotiv,isti je kao moj.Ne hoda sa mnom istim ulicama stalno,vec nalazi nova mjesta,posebna.Nagovara me na lose stvari,ali sa njima se osjecam tako zivo.Ne osjecam nista prema njemu,zaista,ali cini me da se tako dobro osjecam,nakon mnogo vremena.Nije uopste moj tip muskarca,niti se druzi sa ljudima slicnim meni,niti izlazi na mjesta na kakva ja izlazim.Ali,tu je da ponovo barem proba sve u meni pokrenuti,i uspijeva.Opet koliko toliko.
Nikada ovo neces procitati,jer ne zelim da vidis kako mi je.Nikada ti necu reci,iako umirem od zelje.Ti imas nju,ona ima tebe,ili tako barem misli.Nemas ti sa njom ni priblizno onome sto si imao sa mnom.Ne znaci ti,znam,ali ona moze da ti dadne sve.I dalje.Ako me ikada sretnes,osjetices sve,ali vidjeti neces!Jos te volim...
Nocima ja sanjam tvoje tragove..
Nocas sam ti opet sam
da me barem nesto udari
bice rata kazu svi
al` ja cu umrijeti od ljubavi...
decembar..
Na ovaj dan...sve je bilo tako drugacije.Na ovaj dan prvi put pogledala pravoj sreci i boli u oci.Ni pomislila nisam kako moze stvarno biti.Na ovaj dan rekla 'da'.Predala se nekome u potpunosti.Shvatila da moja sreca lezi u tudjim ocima.Kao da sam postala narkoman ovisan o drogi.Sve se okrenulo,promijenilo.Prvi put vidjela sjaj u tom pogledu,osjetila med na usnama,srce u grudima,toplinu vazduha na vratu iako je vani minus.Prvi put grad zasijao,ulice prestale biti male i mracne,ljudi se poceli smijati od srca.A ja sve te sitnice pocela primjecivati.Prvi put nisam porvela tri sata u toaletu sminkajuci se i pokusavajuci prekriti mane da bih se nekome dopala.Prvi put znala jedinu zelju koju zelim.Prvi put se vidjeh za 20 godina sa tim nekim u zagrljaju.
A sad sjedim u mracnoj sobi,kuckam i placem.Jos uvijek ne smijem otvoriti onu malu kutijicu u kojoj drzim sve poklone,a tik je do mene.Znam da nisam jedina kojoj je tako,znam da i ta neka osoba negdje tamo se isto tako osjeca.Ali,da bar mogu na sekund ponovo vidjeti isti prizor pa shvatiti zasto su svi tako tuzni oko mene.A znam da znas.I stavrno ne mogu docekati da me ponovo ugrije zagrljajem,jer dolazi hladna i duga zima.
Nema te.
Da si bar tu samo veceras.Bilo bi puno lakse,ili gore.Umorna sam od tuge,od praznine i tame.Cujes li?Rekao si vremenom sve prolazi.I evo proslo ga je i previse,a ja sve gora i gora.I ti si,samo ne zelis priznati,prejak si za to.Soba te zove,jastuci vriste,a ja trazim bar tracak nade.Kapi padaju,ali ne brze od mojih suza dok ovo pisem.Trebas mi samo malo.Dovoljno za onaj dugi pogled u tami.Da mi ponovo jendim pogledom vratis svu potrebnu nadu,a ja te ponovo osvojim samo za sebe.Dovoljan je minut za to.Zamisli samo,ja i ti.Sve ponovo,novo.Osmijeh i sreca.Znam da zelis.Znam da bi sve dao da si tu.Znam da znas.
A opet,predaleko si.Dovoljno daleko da jos uvijek sama sjedim u ovoj groznoj,pustoj sobi.Nema te.
Crno-bijeli vasar u mojim ocima
I stvarno ne mogu docekati da ovaj jesenji vasar ode iz mog malog grada.Previse sarenila,previse vremena za cekanje,previse tuge u tim svim bojama.Muzika glasna odjekuje u usima,a ubija u dusi.Previse djecijih osmijeha,previse nasmijanih ljudi,a ja sama.Hodam u krug i sve gora i gora pocinjem shvatati kakav zivot stvarno imam.
A cim zaveju snjegovi,i pahulje krenu padati na rumeno lice,na mjestu sarenog vasara stize bijeli led i hladna zima.Tad u moj mali gradic,na moju malu scenu dolazi neko ko me vise nece ciniti usamljenom.On.Kad krenu pjesmice i ukrasi po tom gradicu,ja ponovo dobijam neku nadu.Nadu da necu biti sama?Pa da opet na tom ledu i pahuljama stanes pored mene,cvrsto me zagrlis i nedas nikome.Kako ce to sve izgledati nakon toliko vremena?
Ah a ko ce to docekati.Sareni vasar se tako oduzio.
On nije sve moje?
I mrzim kada kazu "on je sve moje".Znam,i sama sam to govorila nekada,kada sam bila slijepo zaljubljena.Sada nakon dosta vremena sve vidim.Nije on sve moje.Moji najdrazi,ljudi koji me vole i dali bi zivot za mene,su moji.Samo moji.Moje uspomene nisu njegove.Mogu me vezati za njega,ali nisu njegove.Moje srce sto pati je samo moje,i nicije vise.Ali,on je neko ko je imao kljucic od tog mog srca i mogao ga je razgledati.On nije sve moje,ali ima nesto sto nijedno bice nece imati za mog kratkog malog zivota.Ljubav na nacin na koju sam njemu pruzila.U potpunosti.Niko nikada nece takvim koracima koracati mojim snovima.On zauvijek ima nesto moje,nebitno koliko godina daleko.On nije sve moje,ali ja nikada necu prestati vjerovati i nadati se.Jer to je nesto sto je stvoreno da se desi jedanput.
On nije sve moje,ali i dalje bih dala i ovaj zivot za njega.
Ne volim
Ne volim septembar, hladne noći, ni početke jeseni... Uvijek vrate stare uspomene, sjećanje na rastanke, na ono što je moglo biti, a nije bilo. Bezbroj pitanja, razloga, starih ljubavi i prijatelja koji su postali stranci. I opet lutaš ulicama davne prošlosti, tražeći odgovore. I po navici, uvijek ostaneš bez njih. Ne, ne volim septembar...Nikako.
Godine tu nisu bitne.Nimalo.Osjecaji jesu.
I opet povrijedjena.I opet razocarana.I opet one besane duge noci,mokre od suza,utopljena tuga u beskraju misli i filmova nas dvoje zajedno pred mojim ocima.I opet te gubim,po ko zna koji put.Ali,ovaj put stvarno.Ovaj put nema rjesenja,nema nacina.Kako da izdrzim to sve?Preslaba sam,preslaba na tebe.Previse mi znacis,previse.Dopustila sam da mi neko znaci vise od same sebe,pa sad kad gubim i sebe i vise od toga,ne znam kako.Ne znam kako nastaviti dalje,bez tebe,bez nas.Falis mi da izdrzim prokleti zivot.Prehladno je.Sama sam,opet,a ne zelim to.Napokon nadjem nekog posebnog,ko me grije.I onda sve odjednom,nestane.Postane nestvrano i toliko daleko od mojih mogucnosti,da pomislim da smo bili smao san,san koji me unistava.Kao da se sve desilo u nekom drugom vremenu,svijetu.Davno.A opet to tako jarko zelim,da se pitam hocu li moci izgurati.Prolazili su ljudi krzo gore stvari,naravno,ali te prve prave iskrene ljubavi neiskusnima i onima koji vole,jednostavno znace previse.Neki ih dozive u 17-toj,18-toj,a neki u tridesetim.Godine tu nisu bitne.Nimalo.Osjecaji jesu.Sve vremenom stari i blijedi,sem osjecaja i sjecanja.Oni su neunistljivi.
Da li sve mora zavrsiti tako bijedno?Zasto to dozvoljavas,kada mi toliko znacis?
Uzece je,moja biti nece...
Mozemo li uticati na nesto sta je vec zabiljezeno? Koliko je potrebno da se damo da sacuvamo ono sto zelimo? Sve...ili nista? Nikada nisam bila dovoljno jaka da pustim stvari jednostavno da se same dese,bez da se ja trudim.Uvijek previse sebe unesem i dobijem to sto zelim,samo ovaj put...ne ide.Ovaj put,jednostavno je,drukcije.Koliko god sebe dala,vec je zabiljezeno.
I mrzim prokletu jesen.I mrzim prokletu kisu,i tamu,i sve...I sama sam znala da njenim dolaskom gubim dosta,ali nisam bila svjesna da ce tako brzo stici.Pomisao da je kraj tebe neka druga,i previse je nerealna.Sta da ocekujem?Svjesna sam,samo krivo ce mi biti.Krivo ce mi biti kada dodjes jendom u ovaj mali,tuzni gradic pa mi kazes kako imas neku koju volis,koja te voli.Koja te ceka kada dolazis kuci,sprema ti sve i udovoljava.Obilazi nova mjesta sa tobom,novi grad.Sva ona mjesta na kojima se zamisljam sa tobom.I ne znam kako ce sve to izgledati.I ne znam kako ce sve to proci moje maleno usnulo srce puno nade.A ja,znam,nista mi nece ostati nego da slazem da sam srecna i da mi ne fali,spustim pogled i izbjegnem njegov pogled,jer on bi me poptuno otkrio.Ali,to su valjda,te prve ljubavi,sto se ne zaboravljaju.
Ovaj put,nista ne mogu uraditi.Grozno je gledati kako gubis nesto,a biti nemocan.
To sam zapravo ja
Gledam je.Pogled slomljen i iscijepan.Oci umorne padaju i predaju se.Ima i tracka zelje za srecom,sta god ona znacila.Miljama daleka,a opet ispred mene.Zanesena priznaje sve svoje poraze,tiho,necujno,u sebi.Napokon ih priznaje,u sopstevnom hiru.U njoj se kao nikada do sada preplicu rijeci,djela,osobe,tuge i neostvarene zelje.Sapuce u polumraku,jos uvijek je ne mogu jasno razumjeti.Nesto pokusava reci,priznati.Trazi prave rijeci,duboko u sebi.Neke stvari se jendostavno precute.Neke stvari nemate potrebu iskazati.Zabrinjava me,na neki cudan,svoj nacin.Takvu hladnu grimasu,izoblicenu u mom pogledu,jos nisam upoznala.Izgleda potpuno smireno i...Nikada je do sada takvu nisam vidjela.A onda,pogled mi se vrati na njene oci.Sve shvatam.Suze je odaju.Padaju niz njeno lice,jedna po jedna,kao i svaki put do sada.Sjaje se i blistaju u polumraku.Onda se naglo trgnem,i shvatam da je ispred mene samo staklo.Shvatam da je ispred mene samo ogledalo.
Taj cudan miris stare srece.
Jos uvijek cesto na tren osjetim neki poznat,cudan miris.Jos uvijek cesto na tren osjetim miris stare srece u vazduhu,ulica zarobljenih u vremenu,trenutaka proslosti,tragova nasih koraka u snijegu i dvoje nasmijanih stranaca koji se predobro poznaju.Taj zvuk i dalje odjekuje u meni,i sada,nakon toliko vremena,sve bih ponovo dala da cujem taj zvuk,i da pokrenes sve u meni.Niko to ne zna kao ti.
Mogu ja puno bolje?
Obicno zelimo nesto sto ne zasluzujemo.Obicno ocekujemo previse od osoba koje nisu u stanju nista dati.Obicno se i naviknemo na to nista,pa pustamo da rade sta pozele.Postanemo ovisni,pa se ne znamo rijesiti tog sramotnog ponizenja.Ali,to je nesto sto zelimo.Protiv toga ne mozemo.Sto puta sebi kazem ne,pa opet pokleknem slaba i nemocna.Od tebe pobjegnem,ali porblem sam ja.Od sebe ne mogu,pa opet ono ne porgutam kao i sto knedli koje porgutam u jednom danu.
Vjerovanje me unistava.Vjerujem i trudim se,ali uzalud.Uvijek cu biti ona ista.Nazalost.Imala sam sve,u svom svijetu.U ovom surovom zapravo sam mogla imati mnogo vise.Pa sad zbog tog 'sve' stojim na ivici pada u ludilo,i ravnodusoti koja je najgora.Divan mi je izbor,zar ne? Sama sam se dotle dovela,pa sad,zibor je na meni.I gdje je sad taj neko zbog koga biram?Negdje,ko zna gdje.A sta meni ostane? Prokleti izbor.
