Okruzena milionima ljudi,a sama.
I ne mogu.I ne ide.U svakom trazim nesto tvoje.Mnogi su tu za mene,mnogi bi sve dali da im poklonim sebe,barem na tren.Nijedan nema tvoj osmijeh,tvoje oci,tvoj glas od kojeg drhtim.Od kojeg se gubim.Nijedan nema tvoje mane.U svakom pokusavam naci makar maleni dio tebe.Nijedan me ne nasmijava kao ti,a u istom trenu nervira.NIjedan me ne cini tako ljubomornom,a opet tako ponosnom.Nijedan nije toliko razlicit od mene,a opet savrsen kao ti.Svaki proba zaviriti u moje srce,ali ne moze od previsokih zidova koji se ruse samo na tvoj znak.I fali mi sve to,znas?Znas!Pored njih sam tako prazna i hladna.Okruzena milionima ljudi,a sama.Sve to prodje znam,ali ovo vec predugo traje,i zabrinjava me.Zabrinjavam sama sebe.Dokle ljudi mogu?
Cujem te lijepo kako dises..
I opet pogled u istom smjeru.Pogled kroz isti porzor.Pogled pun zelje i ceznje za nekim,ni sama ne znam za kim.U jednom trenu hladan kao led,nedostupan i predalek,niko mu nije potreban.U drugom trenu previse slomljen,razocaran i tuzan,bas kao da samo tog nekog trazi.Trazi osobu iz sna,maste i misli.Bas nekog previse poznatog mom zivotu iza snova,tamo negdje na javi.A opet nepoznatog i dalekog od svega.Treba mi bas taj neko ko zna taj moj prvi pogled u zoru,na prozoru mokrom od kise.Neko ko me citavu noc slusa kako disem,i gleda u moje lice zaboravljeno,kao da zna o cemu sanjam.
Kapljice i dalje udaraju po prozoru i ostavljaju tragove iza sebe.Ja bas kad otvorim natekle oci,vidim svog nekog pored sebe.Pruza mi ruku i proucava moje lice.Priblizava se,uzareni pogled mu pada na moje usne.Vec zna taj prvi pogled u zoru.Vec zna ritam moga srca.Vec zna kako disem.I taman sto mu pruzim ruku,on nestaje.Ne mogu ga uhvatiti,ni zadrzati.Samo nestaje.Bas kao i kapljice na porzoru.Jos uvijek ubjedjujem sebe da je sve samo san,ali jedino ja znam isitnu.
I?
I sta je ostalo na kraju... velika prazna praznina... odjek nicega... I pitanje da li je vrijeme posveceno tebi proteklo uzalud, besmisleno kao iluzija... Da li cu se opet nekad nadati nekom kao sto se nadah tebi?...
Zabluda
Zivimo u zabludi.Zivimo u svijetu u kojem mi zelimo da zivimo.U svijetu gdje nema lazi,izgubljenih ljubavi,tame,straha i bola.Svi stvaramo svijet u kojem smo srecni,to se i zove sreca.Problem je sto oslijepimo i zaboravimo na stvarnost stvarajuci taj svijet.Dopustimo previse,a ponekad i premalo.Tanka je linija izmedju toga.Nemamo nista,a u nasim ocima imamo sve.To je zaista tuzno,ali samo smo ljudi.Tezimo zacrtanim ciljevima.A onda,tu se stvori neko ko nas vrati na zemlju,htio on to ili ne.Jednostavno,srusi citav taj mali zamisljeni svijet srece,i vratis se u surovu realnost,iz koje nema povratka.Tad smo povrijedjeni,ljuti i losi.
Vrijeme je najbolji drug.Vrijeme prodje,oporavimo se,ponovo smo spremni na let prema savrsenom svijetu,zabludi.I tako u krug,iznova i iznova.Do kada?Do kada pustati ljuidma da nas vracaju i sputavaju?Mozda je lakse ostati ravnodusan u realnosti i ne mastati.Ne znam ni sama,uvijek pravim greske.Samo znam da cu se ponovo razocarati.
